Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ondje je bila Luc.
-Pa? Što se dogodilo?- pitala sam ju bez okljevanja
-Posvojili su me, dvije godine kasnije su mi ispričali o svijetu čarobnjaštva. Dali mi drugo ime i prezime. Sada sam Elbereth Lucy Janic Davis.- rekla je
-Također. Ja sam Minnie Samaire Kristana Janic Potter- rekla sam s gađenjem
-Uff. Koje trknuto ime.- rekla je
-Ma daj?- pitala sam sarkastično
-Hajde. Daj mi drugo ime.- rekla sam
-Ma šališ se.- rekla je
-Hajde Luc.- rekla sam
-Zovi me El. Ne neću ti dat drugo ime.- rekla je tvrdoglavo
-Daj mi drugo ime Luc.- rekla sam uporno
-Još jednom me nazovi Luc i piknut ću te s ovim štapićem- rekla je
-Doro Luc. A sad mi daj novo ime- rekla sam te zaradila ubod.
Trljala sam se za bolno mjesto pod rebrima i opet rekla.
-Daj mi novo ime, El.- rekla sam
-Mutava Samie- rekla je
-Ha ha ha. Daj ajde.-
-A zašto ti je to toliko bitno?- pitala me
-Pitala bih te da se zoveš Minnie.- rekla sam s gađenjem
-Dora?- rekla je
-Ne valja.-
-Zašto?- pitala me
-Korišteno je.- rekla sam nacerivši se
-Augusta?- pitala je nezainteresirano gledajući kroz prozor.
-Staro, i daj misli malo, nemoj me živcirat.- rekla sam a ona je preokrenula očima.
-Joj. Znam. Elizabeth?-
-Ne. Glupo je.-
-Zašto? A nadimak ti može biti Lizzie ili Lizz- rekla je
-A dobro ajde. Nek bude Elizabeth- rekla sam te dodala: - bar zvuči bolje od Minnie.- rekla sam opet s zvukom gađenja
-Haha. To je istina.- rekla je
Otvorila su se vrata odjeljka. Na vratima je stajao plavokosi dečko s prijateljem vjerojatno ako su došli zajedno.
-Ej. Je li ovdje slobodno?- pitao je plavokosi
-Ovaj..- pogledala sam Luc
-Je.- rekla je
-O hvala. Ja sam Scorpius Malfoy. A ovo je Lucius Zabini.- rekao je
-Bok.- pozdravio je drugi dečko.
-Ja sam Elizabeth Potter, a ovo je..- zaboravila sam
-Elbereth Davies. Drago mi je.- rekla je
-Potterica?- pitao me
-Ovaj da.-
-Mislio sam da imaju troje djece.- rekao je
-Ja im nisam pravo dijete. Posvojena sam.- rekla sam
-O. To mijenja stvar.- rekao je
Nasmijala sam se.
Dečki su se pokazali ugodnima, i privrženima Slytherinu.
Putovanje nam je brzo prošlo. Pričali smo o svemu i svačemu. Nisam vidjela tokom vožnje ni Albusa ni Rosie.
Presvukli smo se u pelerine te smo izašli s našim stvarima van. I Luc, dobro El, je imala sovu samo crne boje.
Krenuli smo za velikim gorostasom koji je očito znao Albusa i Rosie te Jamesa. Ona nas je čamcima doveo do dvorca te k jednoj od profesorica. Prema držanju činilo mi se da je to profesorica McGonagall. Kad se predstavila shvatila sam da su mi nagađanja točna. Počela je s govorom.
-Dobro došli u Hogwarts! Uskoro počinje svečana večera u čast početka nove školske godine, ali prije nego što se smjestite razvrstat ćemo vas po domovima. Razvrstavanje je jedna od važnijih ceremonija jer dok ste god u Hogwartsu taj dom je nešto poput vaše obitelji..- El me primila za ruku.- predavanja slušate sa učenicima iz svoga doma, te nekad i s ostalima. Spavate u spavaonici svoga doma i za slobodnog vremena boravite u društvenoj prostoriji svoga doma. Postoje četiri doma: Gryffindor, Hufflepuff, Ravenclaw i Slytherin. Svaki dom ima svoju cijenjenu povijest i iz svakog doma su izašli cijenjeni čarobnjaci i vještice. Vaši uspjesi domu donose bodove a kršenje pravila ili neprimjereno ponašanje oduzima bodove. Na kraju školske godine, dom s najviše bodova osvaja počasni pokal, što je velika čast. Ceremonija razvrstavanja počet će za minutu, dotjerajte se što bolje možete i pričekajte me ovdje.- Zatim se izgubila i opet vratila.
Ušli smo unutra. Četiri duga stola sa smještenim učenicima bili su razmješteni po velikoj prostoriji. Iznad svakog stola bila je određena zastava određene boje. Bile su 4 vrste zastave. Crvena sa zlatnim lavom, plava sa brončanim orlom, žuta sa crnim jazavcem ili puhom, ne znam što je to, i zadnja zelena sa srebrnom zmijom. Na čelu, prostorije bio je profesorski stol te na sredini i sam ravnatelj. Profesorica je počela prozivati učenike koji bi sjeli na stolac, stavili na glavu klobuk koji bi zatim rekao kojem domu pripadaju.
El je svrstana među prvima i upala je u Slytherine, zatim Malfoy isto u Slytherine, Al je u Griffindorima, i zatim ja.
Krenula sam prema stolcu, sjela, profesorica mi je stavila šešir na glavu a on je viknuo:
-SLYTHERIN!!-
Otrčala sam k El i Malfoyu.
Rosie je smještena u Gryffindor a Lucius je došao k nama, zajedno s još jednim dečkom čije je ime Ozzielise, ali je on zahtjevao da ga zovemo Ozzie. Upoznala sam još četiri djevojke koje su smještene u Slytherin. Mikaelu, Annette, Bellu i Danu..
Večera je stvarno bila mješovita. Bilo je svega i svačega. Od masne purice do hladnog dijetnog sladoleda. Nakon večere smo poslani u spavaonice s glavnim prefektima, ali prije toga je ravnatelj održao govor s par obavijesti. Naša prostorija je bila dolje u tamnici. Za ulazak je potrebna lozinka. U prostoriji su prevladavale zelene i srebrne boje.
Krasno. Prelijepo. El i ja smo zajedno u spavaonici s onim curama.
Prije spavanja smo još razgovarali i izmjenjivali dojmove a zatim smo išli spavati. Zaspala sam s uzbuđenjem.
/…to be continued…/
Pussaa velika!
Prvo smo otišli u Gringotts, njihovu banku i Harry je predao ključ mog sefa. Broj 114. Rekli su da je to jedan od najstarijih sefova. Nije mi bilo jasno kako ali nisam postavljala pitanja. To nismo smjeli u sirotištu pa sam se tog pravila držala i ovdje. Kad smo tamo stigli unutra smo pronašli zlata na bacanje. Nisam vjerovala da je to sve moje. Jednostavno nisam. Kako sam mogla biti tako jadna u sirotištu a ovdje je ležalo moje blago. Moje i ničije. Nakon što sam se uštipnula i uvjerila da nije san počela sam trpati zlato u torbicu koju mi je poklonila Ginny.
Zatim sam kupila pelerine kod gospođe Malkin. Gospođa Malkin bješe ljubazna, nasmiješena i niska vještica u pelerini boje mora. Komplet knjiga za prvu godinu sam kupila u toj ulici kao i ostale potrebne stvari ali i ono najvažnije čarobni štapić. Kada smo ušli u dućan nekog Ollivandera prvo me začuđeno pogledao, a zatim rekao:
-Gospođice Potter, očekivao sam vas. Ispružite ruku kojom najčešće vladate.-
-Vladam?- upitala sam
-Mislim, jeste li dešnjak ili ljevak?- pitao me.
-Dešnjak.- rekla sam i ispružila desnu ruku.
Tada mi je on počeo mjeriti dužinu šake, razmak prstiju, dužinu nosnice, dužinu od ramena do nokta, od ramena do poda pa i od zgloba do lakta.
-O da. Imam savršen štapić za vas- rekao je pojavivši se ni od kuda a ja sam shvatila da me metar sam mjeri.
-U redu je.- rekao je i metar se sam složio na stolu
Ok. Magija definitivno postoji.
-Dakle. Brezovina. 31 cm dug. Jedno feniksovo pero, jedno pero jednoroga i jedno zmajevo srčano vlakno. Primite ga i zamahnite.- rekao je a kad sam učinila rečeno osjetila sam toplinu.
-Da. To je taj. – rekao je gledajući me sa zanimanjem
Ovo je bilo brzo. - pomislih
Platila sam ga te izašla odande. Kupila sam si i sovu svijetlo smeđe boje, s bijelim trbuhom.
Bila sam oduševljena i jedva sam čekala da krenem u tu školu. Nazvala sam je Luc. Po svojoj najboljoj prijateljici.
Tokom boravka pričali su mi o domovima. Ginny i Harry su bili u Gryffindorima, a istom se nadaju svi osim Albusa. On misli da će upast u Slytherine. Ne znam zašto.
Prema onome što sam čula, navijala sam za Slytherine i Ravenclawe
***
Večer uoči polaska nisam mogla zaspat. Budna sam dočekala jutro, nimalo izmorena.
Na kolodvor smo krenuli s Harryevim autom.
Ostala sam zapanjena kad sam vidjela kako James i Albus prolaze kroz pregradu. Učinila sam isto što i oni i dospjela na peron 9 ľ. Na velikom vlaku je zlatnim slovima pisalo Hogwarts Express a iznad na natpisu je pisalo: Hogwarts Express, polazak u 11 sati.
Ušla sam odnijeti kovčege u odjeljak. Prolazila sam uz gomilu te napokon našla prazan odjeljak na kraju vlaka. Smjestila sam tu kovčege te izašla van. Došla sam do Harrya i Ginny koji su stajali u društvu crvenokose obitelji. Jedino je žena imala bujnu, kuštravu smeđu kosu, te kćer.
-Minn. Ovo su Hermiona i Ron. Njihova kćer Rose isto kreće u Hogwarts ove godine. I ono je njihov sin Hugo.- rekla mi je Ginny
-Ron je moj brat.- rekla je
Klimnula sam i pozdravila ih.
Pogledom sam letjela po kolodvoru. Razmišljala sam o Luc. Ne bi vjerovala da joj ispričam što se dogodilo. Poslala sam joj pismo još prije godinu dana ali nije bilo odgovora.
Okrenula sam se. Šokirala sam se.
Ona ima takvu smeđu kosu koja na poseban način vuče na crnu.
Ima takvu nerazmještenu put.
Ima takav hod.
Ima takvo smijanje.
Sretno smijanje.
Ona je tu.
Nemoguće.
Okrenula se.
Moguće je.
To je ona.
Vrisnula je.
Čula sam iako mi je stajala metrima daleko.
Krenula je trčati u mojem smjeru.
Krenula sam i ja.
Došle smo svaka do pola puta.
Stale smo.
Gledale smo se.
Osjećala sam poglede moje ''obitelji'' na leđima.
Oči su joj suzile dok smo se tako gledale. Baš kao i meni.
Zagrlila sam je.
Zagrlila sam je za one odvojene dvije godine!
Grlila sam je dok mi se rijeka slijevala niz obraze.
-Samaire Janic?- pitala je, klimnula sam
-Lucy Janic?- pitala sam, klimnula je
Još jače sam je zagrlila.
-Ideš u Hogwarts?- pitala sam
-Da!! Ti?-
-Da.-
-Nevjerojatno. Nama je suđeno da budemo zajedno.- rekla je gotovo vrisnuvši
-Drago mi je.- rekla sam
-I meni.-
-E, vlak kreće za 4 minute. Idem se pozdravit pa se nađemo unutra. Ja sam u zadnjem odjeljku.- rekla sam
-Deal.- rekla je.
-Poznaš tu curu?- pitala me Ginny
-Da. Iz sirotišta.- rekla sam
-Dobro onda. Hajde požuri se. Al, Jamie i Rose su unutra. Budi dobra. U koji god dom upadneš bit će dobro. Pazi na sebe i čuvaj se.- rekla je Ginny sa smiješkom, te sa sjenom zanimanja koje se očitavalo na njenom licu
-Piši nam ako želiš.- rekao je Harry
-Hvala vam.- rekla sam mahnula im i otišla u vlak.
Mahala sam im još neko vrijeme dok je vlak uzmicao te sam otišla sjest u svoj odjeljak.
/…to be continued…/
evo ga. xD toe taj. ne primam više likove. sryte :**
No odjednom je auto počeo usporavati. Približavali smo se bijeloj kući s velikom terasom. Bila je stvarno lijepa. Imala je dva kata i velike lijepe staromodne prozore. Kao neka kuća iz 16. ili 17. stoljeća.
Harry, muškarac, je s autom ušao u dvorište. Van je istrčalo dvoje djece.
Curica i dečko.
Curica je imala jarku crvenu kosu, kao i Ginny, te bijelu lepršavu haljinicu. Bila je bosa i u ruci je nosila medvjedića.
Dečko je imao naočale, krasile su ga velike zelene oči i bio je obučen u kratke hlače i bijelu majicu. I on je bio bos.
-Mama! Tata!- vikala je djevojčica
-To je ona?- pitao je dječak?- Ginny je potvrdno klimnula
To je ona.. Znali su za mene, to je sigurno.
-Bok, ja sam Albus. Tvoj budući brat- rekao je
Ja nemam brata, niti ću ga imati. – pomislila sam
-Ovaj.. Ja sam Samaire- svejedno sam rekla
Ginny i Harry su se pogledali. Zanemarili su moje korištenje starim imenom
-A ja sam Lily- prišla mi je djevojčica i zagrlila me.
-Drago mi je- rekla sam
-Gdje je Jamie?- pitao je Harry Albusa
-Gore, igra se.- rekao je
-Aha. Ovaj. Mi.. Minnie, pođi sa mnom da ti pokažem novu sobu- rekao je i poveo me u kuću
Pogledala sam ga praznim pogledom. I on je imao zelene oči. Baš kao i onaj dječak.
Ušli smo u predvorje. Točno ispred mene su se nalazile bijele stepenice koje su vodile na drugi kat.
Pogledala sam desno. Tu se nalazio dnevni boravak. Velika krem sofa i veliki TV ispred nje, začudila sam se jer s obzirom kakva je kuća izvana mislila sam da će biti nešto slično i unutra, zatim mala kolijevka. Jako, jako stara. Bar je tako izgledala, a mene oči ne varaju. Tu je bio i kamin od crnih cigala. Sve zajedno je izgledalo poprilično ljupko ali previše moderno za moj ukus. Nakon razgledavanja dnevne sobe ušla sam u sobu preko puta nje. U njoj je bio smješten veliki crni klavir, pitala sam se tko se bavi glazbom u ovoj obitelji, te veliki bijeli stol. Iz te prostorije se vodilo u još jednu pa sam pretpostavljala da se radilo o kuhinji, jer mi je ova druga soba izgledala kao neka blagovaonica.
-Tvoja je soba gore. Baš kao i naša, te Albusova, Lilyna i Jamesova.- rekao je i zaputio se gore po stepenicama.
-Lijepo je ovdje- rekla sam reda radi
-Hvala ti. Ovo je naša soba..- rekao je pokazavši na prva vrata u hodniku. Nisam ulazila unutra nego sam se zaputila ravno razgledavajući slike koje su visjele na zidu između vratiju…- zatim je ovo Lilyna soba, a ovdje su James i Albus. I na kraju. Evo tvoje- rekao je pokazujući na zadnja vrata s desne strane. Jamesova i Albusova je bila do moje.
Ušli smo u moju sobu.
Bila je velika. Prevladavale su crvene boje. Na sredini je bio veliki krevet za dvije osobe s narančastim baldahinima. Ispred prozora je bio smješten radni stol. Bile su tu poluprazne police za knjige koje su bile izrađene od nekakvog crvenkastog drveta. Veliki ormar izrađen od crvenkastog drva. Na krevetu je bila narančasta posteljina.
Tako je narančasto. – mislila sam si
U razgledavanju me prekinuo Al. Odnosno buka koju je proizveo. Naime donio je moj kovčeg koji mu je pao.
-Al, nisi trebao- rekao je Harry
-Da ovaj.. Nisi. Stvarno.- rekla sam osjetivši potrebu da mu ja to kažem.
-Ma nema veze. Bio je lagan.- rekao je teško dišući
-Hvala.- rekla sam i odnijela kovčeg do kreveta i stavila ga na nj.
-Pa ovaj. Pustit ćemo te da se smjestiš pa kasnije siđi na večeru.- rekla je Ginny.
-Oke.- rekla sam.
Stavila sam kovčeg na krevet i iz njega izvadila ono malo stvari što sam posjedovala. Medu sam stavila na krevet. Majice, hlače i haljinicu sam stavila u jednu ladicu od ormara a odijelo sam stavila na posebno mjesto, koje nikad neću dirati već da bude tu kao uspomena na prošli život.
Sjela sam na krevet i razmišljala. Što je sve ovo.. Stvarno nisam razumjela.
U sobu je ušla djevojčica.
-Bok! Mama te zove na večeru.- rekla mi je LiLy.
-Koliko godina imaš?- pitala sam je.
-Sedam.- rekla je.
Nasmijala sam se.
-Evo idem.-
Njena haljinica je lepršala dok je trčala hodnikom. Čudilo me što je tako toplo za 8. mjesec.
-Evo me.- rekla sam došavši, očito do blagovaonice, kad me tu dovela Lily.
-Evo, sjedni gdje hoćeš.- rekla mi je Ginny
-U redu.- rekla sam i zauzela mjesto najdalje na stolu.
-Mama! Što ima za jest?- pitao je dječak kojeg još nisam vidjela. Imao je smeđu kosu
-Tjestenina u umaku od gljiva. I za desert sladoled.- rekla je
-Super.- rekao je i došao do mene
-Ti si Minnie?- pitao me
Pogledala sam ga zbunjeno.
-Da, Minnie. Ti si James.- rekla sam kao tvrdnju
-Da ovaj.- rekao je i počeo grabiti tjesteninu.
Neugodno mu je- pomislih
Kad smo se svi najeli Harry je rekao da prođemo u dnevni boravak.
-Albus, James, Lily, idite malo van.- rekla im je Ginny te su oni poslušno napustili dnevni boravak.
Rekli su mi da su mi morali promijeniti ime i prezime i da ću pravi razlog saznati za dvije godine. Nije mi bilo jasno kako su znali kada ću saznati. Nisam baš burno reagirala ali gore u sobi sam dopustila suzama da poteku. Zanimalo me što se događa sa Luc. Zaspala sam brzo.
Nakon dvije godine sve je sjelo na svoje mjesto.
2. godine kasnije.
-Hej M. Treba te mama.- rekao mi je James dok sam sjedila vani na klupici. Na početku 11. mjeseca sam napunila 11. godina.
Dočekali su me Ginny i Harry u dnevnom boravku.
-Izvoli Samaire. Ovo je za tebe. Rekao je i predao mi malu žućkastu kovertu, čija su slova bila ispisana smaragdnom tintom.
Na poleđini je pisalo:
Zadnja soba, desno.
Drugi kat
Godricov dol
-Pismo za mene? Ne razumijem tko bi meni pisao. To ima veze s imenom.- rekla sam
-To je drugi dio priče. Pročitaj pismo.-
Ravnatelj Elphias Macmillian
(član međunarodne udruge čarobnjaka, nositelj velereda časnog Merlina, prvog razreda s klasom)
Štovana gospođice Potter,
Drago nam je što Vas možemo izvijestiti da ste primljeni u Školu vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu. U prilogu ćete naći popis svih potrebnih knjiga i opreme.
Školska godina počinje prvog rujna. Očekujemo vašu sovu najkasnije do 31. srpnja.
Srdačno Vas pozdravlja
Minerva McGonagall
(zamjenica ravnatelja)
Nisam mogla vjerovati. Ovo nije moguće. Mislim znala sam ja da se događaju gluposti kad sam sretna, ali ovo? Nemoguće, pomislila sam.
-Ovaj.. Jesi dobro?- pitala me Ginny
-Što je ovo?- pitala sam.
-Dakle, ti si vještica. Rođena si sa tim darom ali si poslana u bezjačko sirotište. Bezjaci su ljudi koji nemaju dar magije.- rekao je Hary kad je vidio da ga zbunjeno gledam
-A ja ga imam?-
-Da. Ti ga imaš. I zato smo ti morali promijeniti ime. Zato si sada Minnie Samaire Kristana Janic Potter. Radi sigurnosti.- rekao je
-Kako to mislite?-
-Pa stvar je u tome da je prije mnogo godina na snazi bio Lord Voldemort koji je bio najjači crni mag. Ubijao je bezjake i one našeg soja. Bila su to mračna vremena za ans. On je htio ubiti i moju obitelj i mene zbog jednog proročanstva. Nije me uspio ubiti jer me zaštitila majka. On je bio stvarno strašan i još ga pamte ali sam ga ja prije 19- 20 godina porazio i ubio.- rekao je.
-Kakve to ima veze sa mnom?- pitala sam
-Pa, navodno se njegove pristaše okupljaju pa sklanjamo i udomljujemo sve više čarobnjaka. Mi smo uzeli tebe.- rekao je.
-Aha. Ne vjerujem.- rekla sam.
-Pa, to su inače reakcije bezjaka. Ali vidjet ćeš da je sve istina. Naime, ti nisi prisiljena ići u tu školu, ali to je najbolja škola za naše. Vidjet ćeš ako odeš.- rekao je Harry.
-James isto ide u tu školu, jel da?- pitala sam.
-Da. Nismo ti prije mogli otkriti o čemu je riječ i zašto ga nema doma. Morali smo to učiniti kako smo mislili da je najbolje.- rekla je Ginny.
-Aha. Ok. Idem ja gore u sobu.- rekla sam grčevito držeći pismo
Došla sam do sobe, sjela i stala razmišljati. Ja vještica? Nemoguće. Pa to ne postoji? Ili postoji? Ne znam, rekla sam u sebi, prilegnuvši te tako napokon utonula u miran san u tišini. Bez ječanja i cviljenja. Jako dobar osjećaj.
/…to be continued…/
((: uskoro ću vas ubacit.
Moje ime je Minnie Potter. Ne zaključujte unaprijed.
Imam dva srednja imena koja su mi dodijeljena u rodilištu i uz novo, sačuvala sam i staro prezime. Puno ime bi glasilo: Minnie Samaire Kristana Janic Potter.
Bar po njihovom.
Po mojem. Moje ime je Elizabeth Janic. Ovo ostalo, to su gluposti. Pa pretpostavljam da ne razumijete otkuda prezime Potter, i vjerojatno me povezujete sa slavnom obitelji Potter.
S Harryem koji je pobijedio onog-čije-se-ime-nije-smjelo-izgovoriti, odnosno lorda Voldemorta. Ako me povezujete s njima tada ste na dobrom putu, ali s jednom bitnom stvari ili činjenicom. Oni mi nisu krvni rod. Ja sam odrastala u bezjačkom rodilištu, u Londonu, do svoje devete godine.
Neznam ništa pretjerano važno za svoje podrijetlo ali svakim danom saznajem sve više i više. Nisam imala pojma da sam vezana za mnogo bolji svijet, za svijet koji je drugima nepoznat. Za svijet čarobnjaka i vještica, svijet magije. Točno se sjećam kako je to bilo dana kada su došli po mene.
Evo kako ja to pamtim:
-Samaire!!!- vikala je gospođa Bundchen
-SAMAIRE!!!!- sad još glasnije,.
Nestalo mi je izlika da se ne javim pa sam se samo pojavila pred njom. Njena crvena kosa, koja je odavno izgubila svoj sjaj i sad je vukla na sivo crvenu, stršila je na sve strane. Imala je rozu suknju s uzorcima u obliku cvjetića. Bila je mršava pa je sve visjelo s nje. Izgledala je skroz koma.
Gadila mi se.
Imala je trenutke kad bi se napunila alkoholom i tukla nas. Iz čistog mira. No nismo se mogli pobuniti. Fućkalo se njoj za prava. Mi smo za nju bili odbačena čeljad.
Znala nas je vrijeđati da nismo dovoljno dobri jer da jesmo, bili bismo sa roditeljima a ne sa njom koja mora voditi brigu o nama.
-Dobro Samaire jel ti mene čuješ?- pitala me i ošamarila.
Ošamarila me bezveze.
Zapekla me lijeva strana lica i zasuzile su mi oči. Kleknula sam ali si nisam dozvolila plakanje. Ne pred njom.
-Da, gospođice Bundchen.- rekla sam gledajući u pod.
-Danas je tvoj sretan dan.- rekla je.
-Kako to mislite?- rekla sam podignuvši pogled.
-Došli su po tebe neki ljudi, tko zna, možda više nećeš biti odbačeno derište.- rekla je .
-Kako to mislite po mene?- pitala sam razmišljajući i ne obazrevši se na uvrede.
S nikim nisam razgovarala osim s djecom iz rodilišta i njom.
-Ta današnja djeca stvarno nemaju mozga…- govorila je za sebe-…pitali su me za tebe, dođi ih upoznati, možda te se što prije riješim.- rekla je.
-Idem.- odgovorila sam poslušno.
Dok smo žurili tamnim, propalim hodnicima pjevušila je:
-Jedno derište manje.-
Nadam se. – pomislila sam u sebi.
Došli smo u njen ured. Ondje su stajali muškarac i žena.
Muškarac je izgledao mlado. Dala bih mu negdje 30 godina, možda više. Imao je zelene oči i crnu razbarušenu kosu. Na nosu je imao okrugle naočale. Bio je odjeven u crni sako.
Žena je imala jarko crvenu kosu i bila je elegantnija. Na glavi je imala šešir u kombinaciji sa haljinicom žuto kremaste boje. Imala je nekakvu smeđu nijansu očiju.
Kad su me vidjeli nasmiješili su se, a zatim nakon duljeg gledanja u moj obraz zgrozili. Pogledala sam u stranu.
-Draga Samaire, ovo su Ginny i Harry Potter.- rekla je pogledavši me pogledom koji je zračio "ljubavlju".
Pogledala sam ju s gađenjem, a isto i Harry i Ginny. Žena mi je prišla.
-Samaire ja sam Ginny, a ono je moj muž Harry.- rekla je i pogledala ga pogledom koji je zračio zaljubljenošću.
Počela sam razmišljati. Došli su po mene? Hoću li se napokon riješiti ove odvratne i kreštave djece? Hoću li postati kćer jedinica? Ma ne. Nisam ja te sreće.
-Samaire mi bismo željeli da ti postaneš naša kćerka, mislim ako ti tako želiš.- rekao mi je muškarac.
-Želim.- rekla sam.
-Želiš?- pitali su me iznenađeno.
-Da.- odgovorila sam pristojno.
-U redu. Idi po svoje stvari i pozdravi se dok mi riješimo…- tu je žena pod imenom Ginny riječ prepustila Harryu sa zbunjenim izrazom lica.
-…papirologiju. Doći ćemo po tebe.- rekao je.
-U redu.- odgovorila sam i otišla gore po stvari..
Bacila sam pogled na gospođu Bundchen. Blistala je od sreće. Odvratno.
Počela sam u mali kovčeg stavljati svoju odjeću. Nisam imala puno toga. Dvije majice, Dvoje podrapana hlače, jednu haljinicu i radno odijelo. Uzela sam i svoju plišanu igračku koja je stigla zajedno sa mnom. Bio je ti plišani medvjedić smeđe boje s mašnicom oko vrata. Bio je pokrpan i izdrapan. Boja mu je već bljedila, a na nekim mjestima mu je unutrašnjost izlazila van. Kad me željela kazniti, gospođa Bundchen bi mi uzela medvjedića. Znala je da nisam mogla podnijeti razdvojenost po noći, tako da nisam mogla zaspati bez njega. Mrzila sam je sve više i više.
-Gdje se ti spremaš?- pitala me Alyssa.
-Odlazim.- rekla sam pakosno.
-A kuda? Bježiš?- pitala me uz navalu smijeha.
-Ne. Za tvoju informaciju, posvojena sam.- rekla sam.
-Posvojena? Daj tko bi tebe htio?- pitala me.
Znam što je željela. Željela me isprovocirati pa da ju udarim i onda bi ona otrčala gospođi Bundchen pa da me zadrže.
-Onaj tko tebe neće.- rekla sam uzevši kovčeg i otišla dolje.
Na vratima sam se okrenula, još jednom sam pogledom preletjela po sobi.. Pogledala sam sve krevete.
Napokon odlazim iz ovog pakla.- mislila sam si.
Bilo je točno 20 kreveta u ovoj spavaonici. Svi su bili nagurani i stisnuti.
Spavaonica je stvarno bila odvratna. Zidovi su bili sivi, nije bilo mnogo prozora, a ni prostora.
Bio je to kratak pogled.
Željela sam sve to zaboraviti.
Sve mi je bilo odvratno.
Moj cijeli život.
-Cure pozdrav!- viknula sam i sa smiješkom otišla dolje, k novoj obitelji.
Dok sam prolazila hodnicima nakratko sam uhvatila svoj pogled u odrazu zrcala.
Izgledala sam drukčije.
Kosa mi nije bila ispucana i sivkasto crna. Bila je sjajno crna i malo duža. Nisam imala podočnjake. Oči su bile zelene i lijepe. Primijetila sam da sam otvorila usta u znaku čuđenja.
Pretresla sam glavom i krenula dalje.
Prema meni je hodala djevojčica moje dobi. Crna kosa joj se vijorila u brzom hodu. Izgledala je umorno. Teško je uzdisala pri svakom koraku trljajući ruke. Radila je. Vidjelo se to po njenom izgledu. Primijetivši me, stala je te joj je pogled pao na moj kovčeg.
-Hej Sam, gdje ćeš ti?- pitala me malo odmjeravajući kovčege, malo mene.
-Hej Luc, idem. Odlazim. Posvojena sam.- rekla sam i nasmijala se od srca prvi put.
-Ajmeee!! Pa to je super!! Drago mi je zbog tebe!- rekla je i privukla me u veliki zagrljaj.
-Hvala ti.- rekla sam.
Lucy i ja smo zajedno od malena. Ona je dovedena kad i ja. Imale smo i zajedničko prezime prije nego što su mi ga promijenili. Prezime nam je bilo Janice. Stalno smo se družile, pomagale jedna drugoj i čuvale si leđa. Zvuči okrutno ali je istinito. Pogledala sam u njeno blijedo i umorno lice te primijetila kako iz oka boje jeseni klizi suza.
-Hajde Luc, sve će bit oke. Pisat ću ti.- rekla sam i čula kako dolazi gospođa Bundchen.
-Bježi u sobu dok te ne uhvati. Lucy, volim te. Sestro moja! Vratit ću se po tebe!- rekla sam i otrčala dolje.
Tada nisam shvaćala jačinu mojih riječi.
-O tu si.- rekla je.
-Da.- odgovorila sam.
-Hajde Sam, moramo krenuti. Ali prije polaska moraš znati jednu stvar. Zaboravi na ime Samaire Kristana Janic. Ti si sada Minnie Potter.- rekao mi je Harry.
-Ja.. ovaj.. zašto?.- pitala sam.
-Radi zakona.- rekli su.
-Kakvog zakona?- pitala sam.
-Ne sada.- rekla je Ginny.
-Aha. U redu.- rekla sam.
Minnie, fuj. Nema šanse. – mislila sam u sebi
Sjeli smo u trošan auto i zaputili se k njihovom domu.
Valjda mojoj boljoj budućnosti.
/…to be continued…/
To je samo uvod.
Nadam se da vam se sviđa.
Primam likoveee. Javljate da primam likove. XD
Želim da mi u komentarima napišete da li fali opisa i to.. Ma sve ( :
uživajte
(:
Ideja me grize već posljednjih tjedan i pol. Da to nisam napravila pojela bih samu sebe :D
Dakle.. Nova priča.
Drukčija od ostalih.
Nemojte mi zamjerit, ali to je potreba. Moram početi nešto novo.
I vodit ću ostale blogove, možda zatvorim jedan od njih jer nemam inspiracije al to je zasad pod upitnikom..
Nezz kad će prvo poglavlje, možda uskoro jer trebam napisat. (:
Primam likove, javljajte se.
ime:
dom:
prezime:
godina:
kratak opis:
vrijeme je u Hogwartsu, poslije Harrya, za vrijeme njegove djece.
Vaša Ema / Dora / Angy i sada Lizzie ((: